Tradicionalnim okupljanjem kod Spomen obilježja u Semizovcu, kao i bacanjem 61 ruže u rijeku Bosnu i ovog 16. juna Udruženje porodica nestalih podsjetilo je na sve Vogošćane koji su između 16. i 18. juna 1992. godine iz srpskih logora odvedeni u nepoznato. Kroz agresorske logore u Vogošći prošlo je oko 800 logoraša, 400 ih je odvedeno u nepoznato, 230 ekshumirano u više masovnih i pojedinačnih grobnica a 61 Vogošćanin još uvijek nije pronađen. Porodice i dalje ne gube nadu da će posmrtni ostaci njihovih najmilijih biti pronađeni i dostojno ukopani.
Na značaj obilježavanja ovog važnog datuma ukazali su literarnim radovima o temi „Nestali nisu zaboravljeni“ učenici OŠ „Porodice ef. Ramić“, Adna Omeragić, Adila Džindo , Amina Ahmić i Adin Durmo a pridružili su im se i najmlađi fudbaleri semizovačkog „Ozrena“.
” NESTALI NISU ZABORAVLJENI”
Nestali nisu i nikada neće biti zaboravljeni. Nikada i ne smiju biti zaboravljeni. Čovječe, pa kako bi i mogao zaboraviti tu pakost i oholost?! Tu suzu majčinu, taj vapaj očev i onaj krik sestrin?!
Čovječe, kako bi majke, koje i danas jecaj iz sna prene, mogle zaboraviti svoju čeljad, ni krivu ni dužnu, koje danas kraj njih nema?!
Čovječe, kako majka, koja ne zna ni danas gdje su kosti njenog djeteta, da zaboravi? Kako da oprosti kada joj danas, umjesto unučića i veselog dječijeg osmijeha, kroz kuću samo sjećanja tumaraju?! Kako, čovječe?! Mozeš li mi reći kako?
Šutiš. Ne progovaraš. Pogeo si glavu, jer odgovor znamo i one i ti i ja. Nikako. Ta bol koja živi sa njima se ne može ni potisnuti, a kamoli zaboraviti. Ona te prati kao sjena. Iza svakog tvog udisaja je. Iza svakog koraka. Iza svakog pokreta.
Čovječe , mozeš li i zamisliti kakva je to tuga kada ne možeš zorom ranom na mezar otići, ruke ka nebu podići i Fatihu proučiti?! Kada onaj mezar za Bajram ni pomilovati ne mozeš?! Čovječe, pokušavaš li zamisliti?
Ma ne možeš sve i da hoćeš, jer je ta tuga neopisiva. Jer je ta bol nezamisliva. Tu golemu tugu osjeti samo ona koja je svoje čedo ispod grudi devet mjeseci nosila. Kojoj su čedo iz ruku i od srca otkinuli. Tu tugu je zamislila jutros sestra kada ga je pomilovati htjela, a nije mogla.
Taj bol je osjetio otac kada ga je uzalud dozivao pred akšam. Glas odzvanja čistinom, a odgovora nema. Nije ga bilo ni tad, a nema ga ni sad…
Tu bol i tu tugu osjećaju samo oni koji već godina žive bez dijela sebe, ali se ne predaju. U inat onima koji su to silno željeli. Ta suza njihova koja na jastuk svako jutro kane, taj grcaj koji napusti tamne odaje duše i taj jecaj koji tiho i gotovo nečujno ispuste, ipak odzvanja do kraja svijeta i u sebi nosi poruku da njih, one kojima Fatihu na mezarju još uvijek proučiti ne možemo, nikada ne smijemo i nećemo zaboraviti!
Omeragić Adna
” Nestali nisu zaboravljeni”
Ne, niste zaboravljeni ! Mi nismo zaboravili koliko ste časni bili, koliko ste se žrtvovali za nas.
Nismo zaboravili da ste otišli od svojih porodica, svojih najmilijih da biste odbranili čast Bosne.
Niste izgubili sve, ostao vam je ponos!
Uvijek kada prođemo ovim mjestom, ovom ulicom, osjećamo prazninu, fali dio nas koji ste uzeli.
Svaku noć, svaki sat, minutu i sekundu neko misli na vas.
Još uvijek odjekuje jecaj majki u praznoj sobi, praznoj duši.
Svaka Fatiha, svaka molitva je posvećena vama, u nadi da će vas naći, da ćete se pojaviti.
Dijete čezne za očevim stiskom ruke kada je teško, ali neće ga dobiti.
Još uvijek majke čuvaju sinovljevu košulju, ostavljenu u sehari da ne nestane njihov miris. Čekaju kada ćete doći.
Ali vas nema. Zašto vas nema? Trebamo vas.
Ništa više nije isto.
Ulice su puste, zavladao je muk i tišina.
Ostala je, možda, neka sitnica da nas podsjeća na vas: sat, fotografija, knjiga.
Ostale su šezdeset i dvije ruže.
Ostale su uspomene.
JU OŠ“Porodice ef.Ramić“ Semizovac
DŽINDO ADILA VIII-1
“Nestali nisu zaboravljeni”
Prije dvadeset i pet godina desilo se nešto što se nikada ne bi smjelo zaboraviti i o čemu je teško bilo šta reći. Teško je zbog toga što su tada mnoge majke, sestre, braća, nane, dede izgubili svoje najmilije. Danas se prisjećamo tih događaja obilježavanjem i bacanjem ruža u rijeku. To nas podsjeća da nikada ne smijemo zaboraviti šta se desilo i da doprinesemo da se nikada i nikome ne ponovi ovakvo zlo.
O žalosti i bolu koje osjećaju oni koji su tada nekoga izgubili i nikada ga nisu pronašli suvišno je išta reći. Ja tada nisam bio rođen, ali dovoljno je to što su mi moji roditelji, komšije i mnogi drugi ispričali da shvatim koliko je to bolan i strašan događaj. Također, poznajem ljude koji su bili dio toga. Moj komšija je izgubio dva brata u ratu i oni, nažalost, još uvijek nisu pronađeni. Uprkos tome, iako nisu pronađeni, obećavam da oni i svi drugi nestali neće biti zaboravljeni.
Nadam se da će uskoro biti pronađeni, a tuga i bol majki, očeva, sestara i braće biti barem malo manja. Crvene ruže tada ne bi plovile rijekom, već bi ih odnijela majka na grob svoga sina, sestra na gob brata, a stari otac bi pustio suzu na grobu svoga junaka.
Adin Durmo VI 1
